Glazba filma "Konjanik"- recenzija
Osim što me je ugodno iznenadio kao film koji se, umjesto ratnoj tematici obraća književnom predlošku velikog pisca Ivana Aralice, "Konjanik" redatelja Branka Ivande oduševio me i kao film koji nudi inovativno glazbeno rješenje.
Osim što me je ugodno iznenadio kao film koji se, umjesto ratnoj tematici obraća književnom predlošku velikog pisca Ivana Aralice, "Konjanik" redatelja Branka Ivande oduševio me i kao film koji nudi inovativno glazbeno rješenje. Pod inovativnim ne mislim samo inovativno na području hrvatske nego i na području svjetske filmske glazbe. Ivanda je, naime, zagrabio dugoko u Araličinu priču želeći je ispripovijedati iz svakog ugla – scenskog, kostimografskog, glumačkog... i glazbenog. Sasvim je jasno želio da mu film zvuči onako kako Aralica piše. Zato je "zaposlio" malu vojsku glazbenika: Mojmira Novakovića i grupu Kries s jedne strane, te dvojicu s istim imenom i prezimenom: Igora Savina mlađeg i starijeg s druge strane. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Naravno da se u tom "mnoštvu" skladatelja znalo "tko je tu glavni", naime Mojmir Novaković i Igor Savin stariji. Zanimljivo je da glazbe te dvojice – a znalo se to i prije, jer i jedan i drugi iza sebe imaju karijere i čvrsto ustoličene stilove – djeluju poput dviju suprotnosti. Novaković sa svojim bosansko-turskim etno-stilom drži stranu istočnjačkih običaja, kulture i, uopće, ozračja epohe u kojemu je važnu ulogu igralo Tursko Carstvo. S druge strane Savin, svojim neprimjetno-dubinskim pristupom problematici "europske elite", "zapada" pokazuje na koji su se način nasilni, sirovi postupci Turaka odražavali u naizgled finim postupcima jednako nasilne politike Mletačke Republike.
Savinova glazba funkcionira na klasičnom principu glazbe koja je "nevidljiva" i "nečujna" ali bez koje bi film bio prazan. Novakovićeva glazba funkcionira na način glazbe koja izlazi u prvi plan, koja svim silama, a naročito putem izrazitog ritma, melodijske nestalnosti improvizacijskih i kvazi-improvizacijskih postupaka te velikim smislom za melodijske detalje i ornamentalizam, ocrtava akcijske scene i scene vezane uz pokret. Budući da predstavljaju dvije strane iste medalje, različite običaje, kulture i interese vezane uz jedno tlo, Savin i Novaković ne djeluju odvojeno, nego usko surađuju te povremeno isrepleću svoje glazbene misli.
Ako se u priči ljubav turske princeze Leile i hrvatskog poturice Petra Revača pokazala nemogućom ili možda ostvarivom samo na nekom drugom svijetu, ljubav Novakovićeve "istočne" i Savinove "zapadne" glazbe pokazala se i te kako ostvarivom. I to na ovom svijetu. I to Hrvatskoj u kojoj se filmska glazba njeguje zahvaljujući samo skladateljskim entuzijastima koji uče na vlastitim pokušajima i pogreškama. Zato je glazba u "Konjaniku" netipična i sasvim specifična. Ali zato i funkcionira... - i te kako!!!
Irena Paulus