Preskoči na sadržaj
OGLEDI

Novi (neo)realizam ili novi orijentalizam

povodom Dana iranskog filma u Zagrebu

Miron Sršen
Od kinematografija zemalja trećeg svijeta (nekad poznatih kao “third world cinema” a u doba globalizacije naprosto kao “world cinema”) osim političkog angažmana Zapad je uvijek očekivao nešto egzotično i po mogućnosti primitivnih strasti. To se moglo vrlo dobro primijetiti i u slučaju Balkana; neki od filmova koji su posebno toplo
image001.jpg

Vrijeme pijanih konja
(Zamani baraye masti asbha)
Bahman Ghobadi, 2000

primljeni na Zapadu su na primjer filmovi o Romima prvi od kojih je Sakupljači perja Aleksandra Petrovića a kasnije Cigani lete u nebo i Bijeli mačak, crna mačka, Emila Kusturice. U ovom kontekstu nameće se pitanje - kako vidimo sami sebe – a to se najčešće ne podudara s onim- kako nas percipiraju drugi. Stvar je bila prilično komplicirana u bivšem sustavu jer između ostalog, područje Balkana točnije bivša država Jugoslavija, nije zapravo spadala u “treći svijet” koji se prvensteno odnosio na zemlje Južne Amerike, Afrike i Azije. Pošto je bila izvan komunističkog bloka Jugoslavija se nije mogla striktno okarakterizirati ni kao “drugi svijet”, a unatoč neposredne blizine Austrije i Italije nije se percipirala ni kao “prvi svijet” koji su činile (i usprkos globalizaciji još uvijek čine) Sjeverna Amerika i Zapadna Europa.

Komunistički blok se u međuvremenu raspao, isto tako i država Jugoslavija a Hrvatska kinematografija se tek treba afirmirati na globalnom (što praktički znači Zapadnom) tržištu. Činjenica da Zapad u svemu tome i dalje igra važnu ulogu, odnosno da u indireknom smislu uvjetuje kako će se prikazivati “Istok” neminovno evocira diskurs o orijentalizmu.

Pogledajte insert filma Otac (Pedar) Majid Majidi, 1996

Ukratko, diskusija o orijentalizmu temelji se na odnosima moći i dominacije između onog koji gleda/subjekt i onog koji je viđen/objekt. Pod tim pojmom podrazumijeva se niz slika/prizora i klasifikacija koje su proizvele Istok/Orijent kao objekt i to onako kako ga vidi Zapad (što se u prvom redu odnosilo na europske kolonizatore). Zapad je mogao zadržati željenu sliku o sebi ukoliko su slike koje stižu sa Istoka (u prvotnoj definiciji sve što nije Europa) nudile odgovarajuću protutežu zapadnjačkom modernizmu, racionalizmu i pragmatizmu. U novom, uvjetno postkolonijalnom svjetskom poretku Zapad i dalje kontrolira globalno kulturalno tržište, no danas se suočavamo s novom vrstom orijentalizma – za razliku od kolonijalnog razdoblja danas se subjekt sam nudi (zapadnjačkim očima) kao objekt. Kad je u pitanju iranska kinematografija, taj objekt je najčešće konstruiran kao djetinje nevin, očaravajuće jednostavan, beskrajno naivan, iskren i ranjiv i stoga savršeno začudan. Ta mudro i vješto iskonstruirana slika o sebi zasigurno je jedna od najdojmljivijih na internacionalnom tržištu kulturalnih fikcija.

Pogledajte insert filma Djeca raja (Bacheha ye aseman), Majid Majidi, 1997

Kad brat izgubi sestrine cipelice na putu od postolara do kuće u Majidijevom filmu Djeca raja, za to dvoje djece posljedice imaju gotovo tragične razmjere. Sestra ide u školu u prevelikim bratovim tenisicama i po završetku nastave trči što brže može na dogovoreno mjesto da preda tenisice bratu. Brat trči još brže da stigne u školu no ipak svaki dan kasni i ravnatelj prijeti da će ga izbaciti. Takav tip neimaštine (koja gotovo prelazi granice zapadnjačkog zdravog razuma) omogućava konstrukciju “ljudske” priče i odnosa među likovima koji se po intenzitetu emocija i poetici filmskog izraza mogu usporediti s filmovima talijanskog neorealizma snimljenih nakon 2. svjetskog rata u vrijeme kolektivnog europskog siromaštva. U tom smislu, epizoda s izgubljenim cipelama usporediva je s krađom bicikla u De Sicinom filmu Kradljivci bicikla iz 1948e u kojem nestanak bicikla znači gubitak posla i ugroženu egzistenciju cijele obitelji.

Ipak, bez obzira na stvarne teškoće poratnog razdoblja talijanski neorealizam bio je usko povezan s težnjom njegovih pokretača (jedan od najglasnijih bio je Zavattini, scenarist De Sicinih filmova) da se svijet prikaže na drugačiji način, po mogućnosti potpuno suprotan onom koji nudi Hollywood. Na primjer, iako se bavi pričom o “običnom, malom, čovjeku” De Sica je u Kradljivcima bicikla koristio i strategije holivudske tvornice snova kako bi kreirao “realizam” datog povijesnog trenutka. To uključuje upotrebu krana, back projekcije (snimanje eksterijera u studiju na način da se u pozadini projeciraju kadrovi ulice) a također je naknadnom sinhronizacijom zamijenjen glas naturščika koji je glumio glavni lik u filmu. Na kraju krajeva, pokazalo se da ta priča uopće nije privlačila “obične, male ljude”, Kradljivci bicikla bio je film za intelektualce i internacionalno tržište filmofila.

“Neorealistička stvarnost” je svojevrsna konstrukcija bilo da se radi o talijanskoj kinematografiji ili o kinematografijama bivšeg trećeg svijeta. Uostalom Majidi to i daje do znanja u Djeci raja; na autoputu koji vrvi od automobila samo je jedan bicikl i to onaj koji pripada ocu glavnog junaka. No u novom kontekstu novi neorealizam se poklapa s novim orijentalizmom, “Istok” danas sam konstruira sliku o sebi – egzotičnu i začuđujuću, primitivnu, sirovu i okrutnu – upravo suprotnu onoj koju je Zapad oduvijek promovirao o sebi.

EGZIBICIJA DJEČJIH SUDBINA

image003.jpg
image005.jpg

Djeca raja (Bacheha ye aseman), Majid Majidi, 1997

image007.jpg

Ogledalo (Ayneh) Jafar Panahi, 1997

image009.jpg

Otac (Pedar) Majid Majidi, 1996

image011.jpg

Vrč (Khomreh) Ebrahim Forouzesh, 1992

image013.jpg

Život ide dalje (Zendegi va digar hich), Abbas Kiarostami, 1991

 

Sudbina obitelji (a čini se i čitave zemlje) usko je povezana sa sudbinom djece. U Majidijevom filmu Djeca raja otac je nemoćan i djeca mu se ne mogu obratiti za pomoć. Majka je bolesna i oslanja se na djecu za pomoć u kući.

image027.jpg
image029.jpg
image025.jpg

Da roditelji ovise o djeci a ne obrnuto vidljivo je također iz sekvence u otmjenom dijelu grada gdje otac nudi svoje usluge kao vrtlar. Intimidiran je napravom kao što je interfon i sinu ne preostaje drugo nego da sam komunicira s potencijalnim klijentom.

image031.jpg

Bicikl – kultno prevozno sredstvo u “ neorealizmu ” .

 

U Majidijevom filmu Otac , siromašna udovica oslanja se na zaradu svog malodobnog sina. Kad se preuda za policajca dječak to doživi kao izdaju, bijesan je i čini sve da povrijedi majku i napakosti očuhu. Unatoč tome što je očuh pošten čovjek dobrih namjera, svoju poziciju kao “ otac ” (i u skladu s globalnom krizom muškosti) ostvariti će tek uz pomoć “ sina ” . Iako je otac taj koji želi preodgojiti/ “ spasiti ” sina, dječak je taj koji očuhu doslovce spasi život.

image015.jpg
image017.jpg
image019.jpg
image021.jpg
image023.jpg
 
 

Još iz rubrike

KARAULA

Karaula je film koji nas odvodi u kasne osamdesete. Vojska se služila dvanaest mjeseci, a država koju je ta vojska trebala čuvati polako je počela…