Preskoči na sadržaj
OGLEDI

Oprosti za 功夫, rasizam i ksenofobiju: hibridni postmodernizam u hrvatskom filmu

Ognjen Sviličić u Berlinu

Miron Sršen

Iako većina ljudi ne putuje po svijetu, putuje novac roba i elektronski signali. Čak i podno Dinare gdje je smještena radnja Sviličićevog filma ljudi znaju da je kung fu kineska borilačka vještina. Neki su čak spremni zauzeti kung fu stav i poput Bruce Lee-a ispuštati borbene krikove; nažalost u svrhu ismijavanja novorođenog Hrvata kineskog porijekla. U pitanju je paradoks tipičan za današnje razdoblje hibridnog postmodernizma; zbog razvoja tehnologije medija na globalnoj razini imamo osjećaj da smo dio svijeta ali kad se taj «svijet» preklopi s lokalnim fiksacijama nastaju problemi. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

U postmodernizmu, nova obilježja u kulturi povezuju se s novim tipom društvenog života i novim ekonomskim poretkom – ono što se često nazivalo modernizacija, postindustrijsko ili potrošačko društvo ili multinacionalni kapitalizam. Globalni odnosno hibridni postmodernizam odnosi se na  posljednju fazu  postmodernizma u kojoj je bitan svijet izvan euroameričkih granica. Korisno je prisjetiti se da su teorije postmodernizma formulirane u ranim osamdesetima prošlog stoljeća na bazi povijesnih i kulturalnih iskustava Europe i Sjeverne Amerike; druga faza debate odvija se u kasnim osamdesetima i ranim devedestima kroz diskusije o fenomenima Latinske Amerike, Afrike i Azije. Ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), kako tvrde neki teoretičari je treća faza u kojoj se preklapaju različiti svjetovi i temporalnosti – predmoderni i postmoderni elementi koegzistiraju u istom prostoru i vremenu.

kungfu123.jpgkungfu124.jpg

 

Kad je riječ o filmu Oprosti za kung fu, paradoksalno je to što kung fu kao globalni kulturalni proizvod u datom kontekstu postaje sinonim za lokalnu zatvorenost, provincijalnost i ksenofobiju. Glavni lik u filmu je Mira, mlada žena koja se nakon dugogodišnjeg izbjeglištva u Njemačkoj vraća u svoj zabiti kraj, u drugom stanju, bez muža, zaručnika ili dečka. S Mirinim povratkom obiteljski život pretvara se u hodanje po minskom polju i kako se uspostavlja u filmu razminiravanje tog polja nije samo metaforičko; kao stalni podsjetnik na rat i na neprijatelja, to jest onog odbojnog Drugog, u neposrednoj blizini Mirine obiteljske kuće je zemlja koja stoji neobrađena jer je prepuna nagaznih mina. Iako je rat gotov i obiteljska kuća se obnavlja svjesni smo da treba proći dodatno vrijeme kako bi se pobijedila i netrpeljivost.

 

U ovom dijelu svijeta koji podsjeća na pejzaže iz iranskih filmova i kineskih filmova pete generacije, u vizualnom smislu dominiraju prazna prostranstva i nekultivirani krajolici ali osjeća se i postojanost i izdržljivost i neminovna grandioznost utjelovljena u sveprisutnim gigantskim brdima. Najpostojanija od svega je čini se tradicija; drevna pravila i norme i bezuvjetni autoritet Oca na vrhu patrijarhalne piramide. Teško da netko može izazvati ubojitiji udarac Ocu od neudate kćerke koja se vratila iz bijelog svijeta trudna i to s djetetom nepoznatog Kineza. Mira će na rijetko nepretenciozan način uzdrmati patrijarhalni autoritet i zadati mu, mogli bi reći, smrtonosan udarac što se na imaginativan način potcrtava cigaretama koje donosi ocu na poklon. Na početku filma otac pali cigaretu iako je bio prestao pušiti, na kraju, puši u bolničkoj postelji.

kungfu125.jpg

 

S Mirinim dolaskom počinju problemi za oca, prvi od kojih je – naći prikladnog muža. Ne može se udati za bilo koga, važna je nacionalna i vjerska pripadnost potencijalnog zeta. Mira čuva tajnu o bivšem dečku Kinezu, pretpostavlja se da je dijete «naše» pa tako i njezin muž mora biti «naš» čovjek to jest Hrvat, što podrazumijeva da je katolik i naravno, bijelac. U tu svrhu angažiran je i agent za sklapanje brakova zvani Veliki, poduzetan čovjek koji sudeći po crvenom BMW kabrioletu dobro pozna zakone tržišta i uspješno ih povezuje s prastarim običajima. Još jedan pokazatelj da je Hrvatska dobrano zakoračila u potrošačko društvo a drugom nogom je u predmodernom razdoblju. Zahvaljujući spoju kontradiktornih elemenata obiteljska drama se konstantno potkopava, unoseći u priču višeslojnost i humor. Hrvat Mate bi mogao biti idealan zet; pošto radi na razminiravanju područja ima ključnu funkciju i na simboličkoj razini. Mirini roditelji nažalost ne prepoznaju svog spasitelja u Mati a činjenica da mu ne smeta «što je dijete žuto» za njih je definitivna potvrda da je Mate «ćaknut». Iako smo potpuno na Matinoj strani u času kad mu Mirina majka zalupi vrata pred nosom i doživljavamo tu reakciju kao krajnje nepravednu, pitamo se što je žena stvarno imala na umu kad mu je rekla da je «ćaknut». Da nije možda mislila da je «ćaknut» zato što je bezuspješno pokušavao namamiti «zeeekuuu, zekanaaa…» koji se bio sakrio ispod kamiona i to baš pri prvom susretu kad ga je Veliki doveo na upoznavanje. Sve je u filmu Oprosti za kung fu do bola jednostavno i u isti mah izrazito kompleksno.

kungfu333.jpgkungfu444.jpg

 

Činjenica da je Mira rodila hrvatsko dijete druge rase stavlja pritisak neslućenih razmjera na atribut «naš» i upravo zbog specifične Drugosti koja izmiče i ispada iz svih uobičajenih okvira i određenja nesnošljivosti, završetak filma je bolan i sretan.

Iako je po povratku iz rodilišta Mira morala napustititi očevu kuću i vratiti se u Njemačku, kad nakon par godina dođe posjetiti na smrt bolesnog oca s namjerom da mu kaže što joj leži na duši, uviđa da su riječi suvišne. Otac potpuno fasciniran gleda svog kosookog unuka, malog kineskog Hrvata i traži od Mire obećanje da će ga naučiti «naš jezik». Emotivno nabijena intersubjektivna razmjena koja slijedi između oca i kćerke potvrđuje da i ona i on imaju razloga reći, «oprosti za kung fu.»


 

Školski primjer hibridnog modernizma je film Zhang-a Yimou-a  Ni jedan manje u kojem trinaestogodišnja djevojčica privremeno preuzima ulogu učiteljice u selu koje je tako siromašno da škola nema novaca ni za kredu. Jedini način da zarade novac za putovanje u grad u potragu za nestalim učenikom je da rade u ciglani. Nakon jednog napornog radnog dana učiteljica vodi djecu u dućan kako bi im priuštila neko osvježavajuće piće. Djeca na polici ugledaju Coca Colu, najskuplje piće u dućanu te iako svi zajedno mogu dobiti samo jednu limenku oni ne žele ništa drugo. Svaki od njih je sretan da dobije i jedan gutljaj tog famoznog pića sa Zapada. Postoji dakle, žudnja za globalnim proizvodom namijenjenom za masovnu potrošnju iako velika većina ljudi u drugim dijelovima svijeta o tom proizvodu može samo sanjati

 

Još iz rubrike

KARAULA

Karaula je film koji nas odvodi u kasne osamdesete. Vojska se služila dvanaest mjeseci, a država koju je ta vojska trebala čuvati polako je počela…