Politika dez/integracije i (re)konstrukcija europskog identiteta
Povodom glavne nagrade Europske filmske akademije za 2004. godinu filmu Glavom kroz zid (Gegen die Wand), Fatiha Akina.
Promjene uvjetovane politikom dez/integracije koje su posljednjih godina zahvatile Europu u prvom redu pokreću pitanja (re)konstrukcije kulturalnog i nacionalnog identiteta. U bivšoj Zapadnoj Europi koja čini okosnicu Europske Unije ispituju se (ne)mogućnosti koegzistencije i prihvaćanje Europe kao zajednice u nastajanju (odnosno “zajednice u prijevodu” kako bi rekao Umberto Eco). Ovogodišnji pobjednik Berlinskog filmskog festivala i Europske filmske Akademije, Glavom kroz zid koji se bavi emancipacijom djevojke turskog podrijetla rođene u Njemačkoj potvrđuje ovu činjenicu. Sibel slučajno upoznaje Cahita, kaotičnog Nijemca srednjih godina i čim shvati da je taj razuzdani muškarac i sam podrijetlom Turčin predloži mu da se njome oženi. Sibel u Cahitu vidi spas od patrijarhalnih obiteljskih pravila a Cahit se ionako kreće kud ga voda odnese; ne zanima ga što će biti sutra, doživljava čitavu stvar kao nekakvu uvrnutu igru. Otuđen od svog turskog naslijeđa Cahit zajedno s nama uči pravila ponašanja u turskoj obitelji. Nemoguća ljubavna veza na neki način podcrtava i nemogućnost pomirenja dva suprotna svijeta; u ovom povijesnom trenutku pokušaj ostvarenja takvog spoja čini se ne samo bolan već i ravan bezumlju, što Fatihov film na izuzetno dojmljiv način potcrtava na svim razinama.<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />

Da se Europa trenutačno zanima za to kako ostvariti vezu s Drugim potvrdio je i ovogodišnji pobjednik Motovunskog filmskog festivala Jedan poljubac drag (A Fond Kiss) Kena Loacha. U ovoj (ponovno problematičnoj) interkulturalnoj ljubavnoj priči u kojoj se suprotstavljaju islamsko naslijeđe i zapadnjački način života, tamnoputi Pakistanski Škot Casim iz tradicionalne muslimanske obitelji zaljubljuje se u bijelkinju, irsku katolkinju Roisin. Europa se mijenja i pitanja europskog identiteta u nastajanju odjekuju sa svih strana. Iz susjedne
Slovenije dolazi interkulturalna ljubavna priča koja nam je zbog nacionalne pripadnosti protagonista prilično dobro poznata. Bez obzira što komedija Kajmak i marmelada (Kajmak in marmelada), debitanstki film Branka Đurića o Slovenki i Bosancu nema snagu i slojevitost laureata, njegove preokupacije razlikama kulturalnog i nacionalnog naslijeđa su europske. Kao objekt žudnje lijepe i pametne Slovenke, lik Bosanca neminovno personificira i slovensku žudnju za inkorporiranjem onog nečeg strastvenijeg i možda sirovijeg pa stoga i opasnijeg. U prilog privlačnosti tog nečeg Drugog govori i činjenica da je Kajmak i Marmelada bio jedan od najgledanijih filmova u Sloveniji.

U današnje vrijeme takozvanih globalnih tokova (u koje je nažalost uključeno i cirkuliranje nasilja) potreba za (re)definiranjem Europskog identiteta korespondira s preispitavanjem života u demokraciji. One zemlje koje teže pridruživanju Uniji pokušavaju dokazati Europi da i one mogu ispuniti potrebne uvjete. Žudnja za pridruživanjem “civiliziranom svijetu” može imati i targikomične učinke što pokazuje i prošlogodišnji film Pjera Žalice Gori vatra. U bosanskom gradiću, ljudi koji još uvijek nisu proradili traume rata i gubitke najbližih članova obitelji pripremaju se za navodni posjet Billa Clintona. Ovaj film može se razumjeti i kao korak naprijed ka “spašavanju” bosanske subjektivnosti, koja, kako smo vidjeli u filmu Denisa Tanovića Ničija zemlja, ostaje “zatočena”; Ničija Zemlja završava tako da jedan od likova ostaje ležati na mini. On je živ, no kao da je istovremeno i mrtav. Ovaj tip “zatočene” subjektivnosti nadovezivao se na niz srpskih filmova, na primjer, Lepa sela, lepo gore (Srđan Dragojević), Bure Baruta(Goran Paskaljević) ili Rane (Srđan Dragojević), koji ostavljaju svoje likove u procjepu, u međuprostoru, ni žive ni mrtve. U filmu Gori Vatra, ovo stanje “pred eksploziju” se radikalizira, pa se glavni lik u filmu, iako pogine u eksploziji, u isto vrijeme spašava tog stanja “nigdje” i “između”. Posljednji Žaličin film, Kod amidže Idriza, okrenut je rekuperaciji bosanske, (do-boli-duhovite) subjektivnosti.
Slična tendencija kao u Gori vatra može se primijetiti i u srpskoj pučkoj komediji nedavno prikazanoj u zagrebačkim kinima, Mali svijet (Mali svet, Miloš Radović) u kojem glavni lik dobiva priliku da se nakon kraha “vrati u život”, odnosno da stvori uvjete da se nerođeni narator filma, to jest, njegov sin i novi srpski subjekt, napokon rodi. Ta preokupacija “spašavanjem” srpskog identiteta jasno se nazire i u filmu Kad narastem bit ću klokan (Kad porastem biću Kengur, Radivoje Andrić) koji već nekoliko tjedana igra u Zagrebu. U priči o Kenguru, jednoj od tri fabulativne linije u filmu, kao da je sav nacionalni ponos utjelovljen u srpskom golmanu s Voždovca koji brani za mali nogometni klub u Engleskoj. U jednom času kad Kengur napravi prekršaj zbog kojeg sudac dosudi jedanaesterac netko od navijača pred televizorom u lokalnom kafiću ljutito se obraća Kenguru, “Pa ne ide se tako u Europu!” Iako Kengur uspijeva obraniti jedanaesterac a njegov klub na kraju i pobijedi osvjetlavši tako i srpski obraz, shvaćamo da svi Kengurovi prijatelji (unatoč popriličnoj dozi crnog humora) vrlo teško podnose breme svakodnevice u tranzicijskoj zemlji. Ipak, opet je u pitanju pozitivan pomak, što se potvrđuje u završetku filma; u potpunoj nemogućnosti ikakva razrješenja grupa prijatelja na terasi nebodera urla, svaki od njih iz sveg glasa izvikuje žensko ime. Sa svakim krikom odjekuje očajničko i bolno priznanje da nitko nije dovoljan sam sebi.

Pitanja (re) strukturiranja hrvatskog identiteta na vrlo direktan način dolaze do izražaja u recentnim hrvatskim filmovima. Na primjer, film Svjedoci Vinka Brešana bavi se hrvatskim subjektom kroz interakciju i utjelovljenje Drugog (vidi tekst “Povijesna gesta Vinka Brešana” u ovoj rubrici). Dok se Svjedoci bave (re)konstrukcijom subjektivnosti kroz inkorporiranje Drugog, omnibus Seks, piće i krvoproliće (Boris T. Matić, Zvonimir Jurić, Antonio Nuić) (de)konstruira hrvatsku subjektivnost jasno dajući do znanja (posebno u Nuićevoj priči) da zlo ne leži u Drugom, primjerice u omraženim “tovarima”, jer čak i u toj lokal-patriotskoj varijanti, zlo, na kraju krajeva, može biti u nama samima.
Kad je riječ o politici dez/integracije u Europi, bitno je, naravno, prisjetititi se da Europska Unija, odnosno Zapadna Europa sve više osjeća posljedice integracije (ali i globalizacije), dok naš dio Europe, takozvane tranzicijske zemlje, osjećaju posljedice dezintegracije. Jedna od posljedica ove situacija bila je i donedavna nemogućnost gledanja unatrag, prema hrvatskoj prošlosti unutar Jugoslavije bez optužbe za jugo-nostalgiju. U tom smislu, jedan od najgledanijih hrvatskih filmova ove godine, dugometražni dokumentarac Sretno dijete, Igora Mirkovića ispituje ne samo mogućnost nostalgičnog pogleda na (komunističku) povijest, nego i tako nužan pogled na sebe samog, na vlastitu povijest.
U svakom slučaju, (re)konstrukcija europskog identiteta usko je povezana s (re)konstrukcijom nacionalnog i kulturalnog identiteta. I čini se da netko negdje uvijek mora ići “glavom kroz zid”, što potvrđuje i nedavno ubojstvo nizozemskog redatelja Thea Van Gogha koji se u svom kratkom filmu Pokornost, kritički osvrnuo na status muslimanskih žena u Nizozemskoj. I dok se pitamo da li je u tom dijelu Europe multikulturalizam postao mit, najtoplije se nadamo da će u našem dijelu Europe multikulturalizam postati stvarnost.