Snivaj, zlato moje
Vještim spajanjem humora i sjete snimljeno je djelo koje podsjeća na kod nas omiljene češke filmove.
Nedavno je u jednim dnevnim novinama objavljena analiza razvoja kinematografa koja je konstatirala kao zastarjelu našu domaću varijantu sve većeg broja multiplex dvorana. Ruku pod ruku marširaju multiplex, kokice, klinci i eye – candy filmići, to je posve razvidno, no zanimljiv nam je članak ponudio i novu alternativu kinodistribucije koja podrazmjeva spjanje ideje nekonfekcijskih filmova s idejom odlaska u kino kao cjelovečernji izlazak (trenutno) netipične publike srednje i starije generacije. Dolazak takvih kinematografa još ćemo pričekati, no jedan je film posljednjih dana uspio barem dopola napuniti jednu multiplex kino dvoranu 'netipičnim' gledateljima. <?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Snivaj, zlato mojecjelovečernji igrani film Nevena Hitreca doveo je sinoć dolje potpisanog, već poodmaklog dvadesetogodišnjaka, u egzotično osvježavajuću situaciju da se osjeća kao najmlađa kombinacija audiovizualnih osjetila u mraku kina. Ruku na srce, ništa čudno s obzirom na činjenicu da je tematska uglavljenost ali i cjelokupno ozračje filma smješteno u zagrebačku suburbiju Trešnjevke četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Tomica Škrinjar običan je dječak tipične radničke obitelji. Pomalo plah, malo više naivan, ljubopitljiv i zaljubljen u stripove. Najranije godine obilježio mu je Drugi svjetski rat no Hitrec nas u priču o Tomici uključuje u trenutku kad rata polako nestaje, a svakodnevica se pokušava vratiti u normalne okvire. Povratak Tomičinog oca iz domobranskih postrojbi u biti je istinski početak filma. Tomičino nestašno djetinjstvo, ljubavlju izmučeno mladenaštvo i bolno staložena zrelost, dakle jedno kompletno odrastanje, okosnica su ove u pravom smislu riječi gorko – slatke ljubavne melodrame.
Neven Hitrec rodio se 1967. godine i tu poslijeratnu Trešnjevku mogao je upoznati samo posredno. Scenarij za film nastao je na osnovu knjige Ivana Pahernika, književnika, humorista i karikaturista. Još Hrvatska ni propala književni je predložak na osnovu kojeg je Hrvoje Hitrec, Nevenov otac, napisao scenarij za film. Riječ koja se nikako ne može zaobići u promišljanju filma Snivaj, zlato moje jest 'autentičnost'. Vjerna scenografija, kostimografija te vokabular neizbježni su elementi pri snimanju nostalgične replike nekog prošlog vremena. Nemalu ulogu u tome odigrao je direktor fotografije Stanko Erceg no u potrazi za autentičnošću s redateljskog (ali i scenarističkog) aspekta otišlo za nekoliko nijansi predaleko. Brojnost, a samim time i plošnost likova sveli su brojne glumačke izvedbe (Danko Ljuština, raspjevani 'maler', primjerice) na upotpunjavanje dekora, ili bolje rečeno: ondašnjeg lokalnog folklora. Doista, vjernost se uspjela ostvariti, no istodobno smo umjesto dubljeg uvida dobili panoramski pregled.
Razlog filmskog pomanjkanja 'štofa' (kolokvijalizmi su neizbježni u ovom kontekstu) možda je i namjera HTV – a da za televizijske potrebe priredi trodjelni serijal. Na paralelnu televizijsko/filmsku produkciju već smo navikli a Snivaj, zlato moje uistinu ima dobrih potencijala za uspješan prijelaz iz kina na televiziju. Sadržajna neopterečenost crnim, crvenim i iz zapećka uvijek vrebajućim 'povijesnim silnicama' tog vremena za dobru recepciju je vrlo značajna. Otac i sin Hitrec ne ignoriraju rat, poraće i sve pripadajuće društvene turbulencije, oni ih stavljaju na marginu. Povijesne okolnosti su bitne, na trenutke i fatalne, no istodobno i samo konstatirane. Njihov postojanje je datost na koju Trešnjevčani nemaju prevelikog utjecaja pa umjesto da lupaju glavom o čvrste zidove nekako pokušavaju pronaći izlaz.

Snivaj, zlato moje zabavan je i uspješan film Nevena i Hrvoja Hitreca. Vještim spajanjem humora i sjete snimljeno je djelo koje podsjeća na kod nas omiljene češke filmove. Sudeći po salvama smijeha u kino dvorani izbor jednostavnih, ponekad i prizemnih dosjetki također se čini kao dobar potez ukoliko film procjenjujemo s aspekta populističke zabave. Pitanje koje se na kraju nužno, ali i opetovano od pulske premijere (i trijumfa kod publike s gotovo nevjerojatnom ocjenom 4.65), provlači jest: Je li gledateljska baza dovoljno velika za film pozicioniran na vremenski široko, ali prostorno iznimno usko područje?