ŠTO JE IVA SNIMILA 21.LISTOPADA 2003
Udovoljimo svojim voajerskim nagonima ( kako drugačije objasniti nevjerojatno veliku gledanost reality show-ova ) i zavirimo kroz ključaonicu. Ući ćemo u stan prosječne hrvatske građanske obitelji srednjeg sloja i saznati da je Iva ( Masha Mati Prodan ) upravo navršila 15 godina, za rođendan dobila digitalnu kameru i odlučila snimati ostatak dana. Time je ujedno određena naša gledateljska vizura do samog kraja filma, naime mi nadalje gledamo Ivinu obitelj njezinim očima i dobivamo izravan « insiderski » uvid u interne, inače skrivene i pomalo sramotne standardne navike te obitelji. Tako saznajemo da je Ivina mama Željka ( Anja Šovagović ) kolerična domaćica sklona ublažavanju stresa svakodnevnih radnih akcija alkoholom a Ivin otac ( Ivo Gregurović ) pravi klasični hrvatski « pater familias «, privatni poduzetnik sklon zapovijedanju u kući i ulizivanju na poslu. Sve se vrti oko Ivine rođendanske večere koja je zapravo samo izlika za pozivanje očevog poslovnog partnera Herr Hoffmana ( Karl Menrad ) i sklapanje važnog ugovora. Uskoro na večeru dolaze i Ivin ujak Darko ( Boris Svrtan ) koji ubrzo poziva i prijateljicu Ninu ( Barbara Prpić ) kao prevoditeljicu njemačkog ali i kao dodatni « stimulans « za Herr Hoffmana pošto ubrzo saznajemo da Nina radi kao escort-djevojka. I dok njemački poslovni partner tako ne-zapadnoeuropski kasni, atmosfera u kući se intenzivira, potmopognuti alkoholom stari animoziteti izlaze na vidjelo i uskoro kulminiraju svađom..<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />
Iva, o kojoj ne saznajemo puno tokom filma ( ipak je ona u ulozi snimatelja ) svjedoči sukobu dva društvena modela, jednog zastarjelog patrijarhalnog ( otac i majka ) i novog koji prikazuje neusredotočenost mlađe « izgubljene generacije « ( ujak i pratilja ). Tako je Darko nezaposleni slikar koji izbjegava odgovornost, bježi od ustaljenih društvenih normi, ne libi se izražavati svoje nedefinirane, pretpostavimo liberalne stavove nazivajući šogora fašistom ali se isto tako ne libi posuđivati novce od njega u čemu se zapravo očituje njegova socijalna « impotencija «. Nina i Željka se veselo druže sve dok Željka ne saznaje čime se Nina uistinu bavi pa se ti modeli u jednoj konfliktnoj i izrazito smiješnoj situaciji koja uslijedi opet naglašavaju ( dok Željka histerizira i viče na muža : « Doveo si kurvu u našu kuću! «, Nina se revoltirano brani : « Ja nisam kurva, ja znam jezike! « ) i povezuju u ispraznosti ( isprazno i zastarjelo moralno dociranje naspram novohrvatskog modela u kojem se zagovaraju krive vrijednosti, tj. nije bitno kakve stvari uistinu jesu nego samo kako izgledaju ).
Kamera iz ruke, nedostatak glazbene kulise osim benda koji u jednom trenutku svira na setu, mlada glumica koja je naturščik i samim tim doprinosi realističnosti prikaza, sve to neizbježno podsjeća na toliko spominjani danski manifest Dogma 95. S druge strane umjerenost u montaži ( odličan ritam koji savršeno prati dramaturški zaplet ), visoko identifikacijsko mjerilo u modelu hrvatske obitelji i njihovim reakcijama, vidljiva senzibilnost za glumačke osobnosti i improvizacije, neizbježno podsjeća na filmove Mikea Leigha, velikana i stručnjaka za dočaravanje tjeskobne engleske socijalne stvarnosti.Daleko od toga da je ovaj film turoban zbog brutalne realističnosti, on izaziva upravo suprotan efekt kod gledatelja a to je iskrena zaintrigiranost jednostavnom pričom i dobrom glumom.Poseban naglasak treba staviti na odličnu i uvjerljivu glumu s obzirom na konstantne i opravdane lamentacije o teatrocentričnosti hrvatskih glumaca ( što samo dokazuje kvalitetu scenarija kojeg je napisao Ognjen Svilinčić ).» Manje je više « -pametno je zaključio redatelj Tomislav Radić, tako postajemo svesni da iza privida nespretne amaterske snimke leži minuciozno isplanirano kadriranje, iza kvazi-dokumentarističkog pristupa perfekcionističko posvećivanje pažnje svakom dijalogu i situaciji. Ovaj film zamišljen je kao drama sa humornim elementima a ti « opori detalji « ostvaruju se u malim momentima. Davne 1971. Radić je inspiriran francuskim novim valom snimio odličan dokumentarno-igrani film « Živa istina «,nakon filma « Timon « iz 1972. dugo je apstinirao a njegove filmove iz zadnjeg desetljeća možda je bolje zaboraviti ( « Anđele moj dragi « ,» Holding « ).Sudeći po oduševljenoj recepciji « Što je Iva snimila 21.listopada 2003 « u kojoj su ujedinjene kritika ( film je pokupio sve glavne nagrade Pulskog filmskog festivala ) i publika, Radiću su oproštena filmska nedjela. Snimljen za neveliku cifru od dva milijuna kuna ovaj jedinstveni film originalne izvedbe pomakao je granice suvremene hrvatske kinematografije i omogućio redatelju da u 64-toj godini doživi novu kreativnu mladost. » Publika prepoznaje laž « ističe Radić. Živa istina.