Preskoči na sadržaj
OGLEDI

Whisky – tajna dobre fotografije

Juan Pablo Rebella i Pablo Stoll urugvajski su scenarističko – redateljski dvojac koji se svojim drugim po redu filmom velikim slovima upisao na kartu zanimljivih, dapače i bitnih suvremenih autora mlađe generacije...

Hrvoje Pukšec

Jacobo i Herman. Dva proizvođača čarapa, dva ostarjela, onemoćala brata koje je vrijeme nemilosrdno pregazilo. Jedan introvert, drugi ekstrovert. Jacobo je stariji, povučeniji. On vodi od oca nasljeđen mali pogon za proizvodnju čarapa u Montevideu i s nevoljkošću očekuje dolazak svojeg mlađeg, uspješnijeg brata, također čarapara. Herman je godinama ranije zamijenio Urugvaj Brazilom i tamo izgradio svoj život. Supruga, djeca, tvornica. Sada se mora vratiti u svoj rodni grad jer prošla je godina dana od smrti njihove majke. Jacob se brinuo podjednako o njenoj bolesti koliko i o njenom sprovodu, Herman jednostavo nije stigao. Marta je ime Jacobove predradnice. Njegova desna ruka, povučena i izgubljena gotovo kao i on sam. Želeći pomoći Jacobu da pred bratom ostavi što bolji dojam pristaje glumiti njegovu suprugu. Martini motivi ipak nisu isključivo altruistični. Njoj također treba privid normalnog, nesamotnog života...<?xml:namespace prefix = o ns = "urn:schemas-microsoft-com:office:office" />


whisky1.jpg
 

Juan Pablo Rebella i Pablo Stoll urugvajski su scenarističko – redateljski dvojac koji se svojim drugim po redu filmom velikim slovima upisao na kartu zanimljivih, dapače i bitnih suvremenih autora mlađe generacije. U svojem prvijencu 25 Wata tematizirali su uobičajeno dosadnu subotu trojice prijatelja iz Montevidea, a sada su naizgled posve okrenuli ploču. Nadahnuće su ipak ponovno pronašli u sebi samima. Jednostavno su projicirali svoje strahove, poigrali se prekognicističkim mislima i pokušali se vidjeti u nekoliko desetljeća udaljenoj budućnosti. Koliko je ovo spekulativno putovanje bilo precizno provjerit ćemo tamo negdje oko 2046. (te ćemo godine još ponešto imati na umu), a u međuvremenu se možemo bez imalo problema zadovoljiti samim filmom.

 

Uostalom, baš kao štu su vrlo sretni bili podjednako i kritičari i publika diljem svijeta. Whiskey je po festivalima odnio sijaset nagrada a među zvučnijima su ona iz Cannesa, Tessaloniki film festivala, odnio je Goyu za najbolji nešpanjolski film na španjolskom jeziku; proglašen je i najboljim latinoameričkim filmom. Lijepe reference no svejedno nedovoljno zanimljive za našu publiku koja se prikupila u jedva dvoznamenkastom broju. Doišta šteta jer riječ je o filmu koji ne propušta niti najmanju sitnicu postaviti na pravo mjesto. Studija otuđenja, nekomunikacije i beskrajne samoće progovara o sebi u gotovo svakom detalju. Glumački praktički ogoljena na tek tri (ravnopravna) lika, nepomično statična kamera i montaža koja svojim ritmom posve uspjeva uhvatiti korak učmale svakodnevice. Glazba je iznimka, ne pravilo. Prvi dolazak Marte (odlična Mirella Pascual) u Jacobov (još bolji, iznimno realistični Andrés Pazos) stan raj je za sve koji vole detalje. Konačno, nehotično Jacobovo životno razotkrivanje pred perciptivnom i dobrodušnom Martom dešava se kad ona ulazi u njegov stan. Indicije Jacobove društvene neživotnosti posvuda su – gledamo ih podjednako i Marta i mi. Prašina, smeće, nemar, tupost i stvari odavno umrle žene posvuda.

 
whisky12g.jpg

Pokušati u nekoliko rečenica proniknuti u likove i sadržaje koje kroz njih dobivamo osuđeno je na propast. Ne jer je nemoguće, već stoga što je preslojevito. Jacobova brižnost se primjerice ne postavlja kao činjenica samo kroz konstataciju njegovog odnosa prema umirućoj majci. On također ima potrebu svaki poklon zamotati u ukrasni papir. Nimalo bitna stvar naizgled, no ukoliko ga usporedimo s njegovim hvastavim i prizemnijim bratom Hermanom (vrlo dobri Jorge Bolani), koji nije čuo za pojam ukrašavanja, razlika je i više no očita. Upravo je u iznimnoj karakterizaciji sadržan i odgovor na dobar dio kritike koji je Rebellov i Stollov Whisky usporedio s Kaurismäkijevim filmovima. Apsurd je moment koji se veže uz sva tri redatelja i scenarista no jedno se ne smije izostaviti: apsurd Whiskya je nepotenciran i životan. Njegovi su likovi voljeni, oni nisu tek neobični i simpatični.

 

Gdje je nestala tajna dobre fotografije? Pa to je riječ 'whisky'. U Urugvaju se koristi umjesto riječi 'cheese' koju povezujemo s fotografskim smiješenjem. I dodatna informacija za kraj: Whisky nije komedija; ma štogod distributeri mislili o njemu.

 

Još iz rubrike

KARAULA

Karaula je film koji nas odvodi u kasne osamdesete. Vojska se služila dvanaest mjeseci, a država koju je ta vojska trebala čuvati polako je počela…